Međunarodni susret timova HMS u Hrvatskoj 29. i 30. travnja 2015. godine

18.05.2015.

Povodom Nacionalnog dana hitne medicinske službe u Puli je 29. i 30. travnja održan prvi Međunarodni susret timova hitne medicinske službe. Na susretu koji je imao natjecateljski karakter ukupno je sudjelovalo dvadeset i tri tima iz četiri europske države: Austrije, Slovenije, Srbije te Hrvatske. Osim pismenog ispita na kojem se testiralo teorijsko znanje, timovi HMS-a natjecali su se u zbrinjavanju pacijenata prema četiri scenarija bazirana na realnim situacijama, kao i scenariju masovne nesreće, a također se ocjenjivala i vožnja na poligonu. Naš je Zavod sudjelovao s jednim timom, i to u sastavu: Tea Juranić, liječnik; Kristina Krstić, medicinska sestra i Branko Veleglavac, vozač. Strogi žiri koji su činila tri suca - međunarodni instruktori, zahtjevali su pravilan pristup pacijentu, brz i točan ABCDE pregled i ispravno i stručno izvođenje postupaka. U desetominutnim scenarijima trebalo je pokazati što više vještina i znanja i tako skupiti što više bodova. Svi su timovi natjecanju pristupili ozbiljno i savjesno te pokazali zavidnu razinu stručnosti i spretnosti. Naš je tim u toj jakoj konkurenciji na kraju natjecanja zauzeo visoko peto (5.) mjestos 2295 bodova! Ispred nas su tri istarska tima koja su zauzela sva tri postolja te tim Ptuj iz Slovenije. Osim natjecateljskog dijela, susret je bio i prilika za međusobno druženje i upoznavanje „hitnjaka“ te razmjenu iskustava, a također i za turistički obilazak Pule i upoznavanje njenih znamenitosti. Veselimo se novom susretu dogodine!

Slijedi kratka priča iz pera najozbiljnijeg člana našeg tima.

Iako pripreme nisu tekle onako kako su bile planirane, zahvaljujući mentorici s višegodišnjim iskustvom u natjecanju i ocijenjivanju, međunarodnoj instruktorici ALS-a i ITLS-a, dr. Antoniji Baranović, naš tim se upoznao sa osnovama natjecanja. Važno je napomenuti da, iako bazirano na stvarnim situacijama, natjecanje nije ni približno slično onome na što smo navikli u radu na terenu. Prilikom odrađivanja scenarija potrebno je sucima objasniti svaki postupak koji se poduzima, što, sobzirom da je vrijeme za odrađivanje scenarijaograničenona 10 minuta, zahtjeva veliku koncentraciju svih članova tima. Ono što svi mi na terenu obavljamo rutinski i bez puno priče, na natjecanju mora biti artikulirano od strane vođe tima.

U početku naših priprema, koje smo obavljali u neadekvatnim uvjetima i za vrijeme redovnih smjena, koordinacija nam nije bila jača strana. Što bi rekli naši stari: nisi znao ko pije, a ko plaća. I tu na scenu stupa dr. Baranović koja svojim znanjem i iskustvom polako i uporno slaže kockice mozaika u jednu jedinstvenu sliku.

Premda dokazana kao vrsna liječnica i odličan terenski radnik, dr. Juranić (u daljnjem tekstuTea) nikako se nije mogla uživjetiu scenarije koje smo odrađivali na pripremama. Kao najmlađi član tima, medicinska sestra Krstić ( u daljnjem tekstu Kika),za koju moramo naglasiti da nije bila na treningu medicinskog osoblja u organizaciji HZZHM, ponekad nije mogla obuzdati svoj mladenački duh te je znala s vremena na vrijeme odlutati tko zna gdje. Sve to izluđivalo je najstarijeg člana tima, četrdesetosmogodišnjeg vozača Veleglavca (u daljnjem tekstu Dr Iver), koji je od prvog dana ozbiljno pristupio pripremema za natjecanje. S vremenom stvari su pomalo sjedale na svoje mjesto. Pod budnom paskom dr. Baranović naš tim je sve više počinjao sličiti na školski tim kakav natjecanje ovog ranga zahtjeva. Učestala ponavljanja i razgovori na kraju svakog odrađenog scenarija dovelisu do toga da se u timu počeo osjećati duh zajedništva i zrakom kao da je lebdjela misao „moglo bi biti nešto od nas!“. Naravno nitko to nije htio izgovoriti naglas. Tea je sve više preuzimala ulogu pravog vođe koji sigurno vodi svoj tim, Kika je uspjela obuzdati svoj nemirni duh i nevjerovatnom brzinom savladati sve ono što nije imala priliku naučiti u školi ili se nije s tim susrela u dosadašnjem radu, Dr Iver je konstantno bio na visini zadatka, postajući pritom gospodarom neizgovorenih riječi.Dr. Baranović sve više je bivala zadovoljna viđenim.

U Puli. Natjecanje je počelo. Sve ekipe se trude pokazati se u najboljem svjetlu. Moramo priznati da, kad se za nama upalilo svjetlo nije se više ni ugasilo (kao ni alarm u kamp kućici, ali to je za neku drugu priču). Adrenalin nas puca.Kao da je riječ o stvarnim događajima. Uvjeti idealni, glumci savršeni, suci strogi i ozbiljni bilježe svaki pokret, svaki postupak, svaku izgovorenu riječ.Tea neprikosnoveno vodi tim kroz sve scenarije, Kika odrađuje svoj dio posla kao da iza sebe ima 20 godina staža i barem 10 natjecanja, a Dr Iver, uvijek samozatajan, služi kao desna ruka i Tei i Kiki. Koliko smo se uživjeli u natjecanje govori i činjenica da smo nakon svakog odrađenog scenarija vršili analizu učinjenog kao da nam o tome život ovisi.

PETI SMO !!! ( 5.)

Bili bi i bolji da smo imali samo jedno natjecanje iza sebe (makar županijsko), ali nismo. Ovako smo platili danak neiskustvu i tremi. Svejedno smo vrlo zadovoljin učinjenim, prikazanim, osvojenim. Nismo dobili ni jedan negativni bod i što je najvažnije nismo nikog „ubili“, pa čak ni na poligonu za vožnju. Išli smo na natjecanje pod motom „Idemo da bi ostavili trag“. I da znate da jesmo. Tko ne vjeruje nek se raspita.

Po povratku kući neke kolege su bile vrlo sretne našim uspjehom, neki nisu ni znali da smo bili na natjecanju, a neki su nas dočekali komentarima tipa „A kakvi su onda drugi ako ste vi peti“. Bilo kako bilo, mi smo najbolja ekipa u 9. izbornoj jedinici, 4. u Hrvatskoj i 5. u Europi.

Ponešto o logistici. Za svaku pohvalu je podrška koju smo dobili od ravnatelja prije odlaska na natjecanje. Izašao nam je (čitaj Tei i dr. Baranović – ma k vragu i titule – Antonjii ) u susret sa svom potrebnom logistikom za natjecanje. Možda smo trebali ispregovarat kakvu nagradu za dobar plasman. Drugi put.Ostaje jedino žal što ravnatelj nije uspio doći do Pule. Mislimo da bi ponosno šetao kampom.Imat će „popravni“ na Rogli. Naravno, nije tu samo ravnatelj.I ostali rukovodeći kadar Zavoda nam je bio na raspolaganju 24/7 i na tome im veliko hvala.Ipak, posebna zahvala gosp. Aužini što nam je omogućio da uzmemo vozilo za koje je i on smatrao da će biti pouzdano, kao i oprema u istom. I jest.

I za kraj nešto o organizatoru. Savršeno. Bez pretjerivanja. Ako ikad naš Zavod bude organizirao nešto slično nek ne izmišlja toplu vodu. Samo treba nazvati „Mamu“ u Pulu. Hvala „Mami“ i njezinoj „djeci“ na gostoprimstvu i nezaboravnom doživljaju.

TIM ŠTO OSTAVI TRAG